Visions, Mental Images, Real Pictures. The Mystical Experience and the Artistic Patronage of Sister Battista da Varano

The aim of this article is to analyze, from a historical-anthropological point of view, the relationship between women’s mystique experience, “inner visualization” and artistic production, through the study of the visions and the artistic patronage of Sister Battista da Varano (1458-1524), one of the greatest female Franciscan writers of the Italian Renaissance. In her works, the nun often describes her visions, in which her familiarity with the devotional images present in her city emerges. Going beyond this codified iconography, Sister Battista, during her mystical experience, also shapes symbols within her mind. These symbols are presented as signs of her privileged dialogue with Jesus. Thanks to the wealth of her family, Sister Battista also manages to commission works of art. In the choir stalls of her monastery, executed by Domenico Indivini in 1489, the nun asks the artist to transform her mental images, received during the ecstasy, in real images. Not adequately explicable as manifestations of women’s discomfort, the visions of Sister Battista can be interpreted as the result of a mind educated in the use of images and skillful in “inner visualization”. Through these “techniques of the body” (Marcel Mauss), learned in the monastery and shared by the society in which she lived, Sister Battista can successfully achieve her most desired goal: to see Christ and to communicate with him.

Cilj ovoga rada jest analiza veze između ženskih mističnih vizija, upotrebe “unutarnje vizualizacije” u molitvenoj praksi (uz pomoć mentalnih slika) te umjetničke produkcije iz povijesno-antropološkoga gledišta. To će se učiniti kroz analizu veze mističnih iskustava sestre Battiste da Varano (1458.-1524.), jedne od najvećih franjevačkih spisateljica talijanske renesanse, i njezinih narudžbi umjetničkih djela. Sestra Battista nezakonita je kćer Giulija Cesara da Varana, vojvode od Camerina, na čijem dvoru dobiva dobru humanističku naobrazbu. Privučena dirljivim propovjedima franjevaca opservanata, Camilla se odlučuje zarediti 1481. godine, kada mijenja svoje ime u sestra Battista. U samostanu u Camerinu, koji je za njezine potrebe njen otac obnovio, u potpunosti se posvećuje pisanju djela radi duhovnoga rasta svojih sestara. U tim djelima sestra Battista često potanko prepričava svoje vizije, kroz koje je vidljivo kako dobro poznaje sakralna djela u svome gradu i okolici. Nadovezujući se na kodificiranu ikonografiju, sestra Battista kroz svoja mistična iskustva oblikuje simbole unutar svoga uma, koje kasnije prikazuje u svojim tekstovima kao predmete (ljiljan, vatra, srce) koje Krist ostavlja u njenome tijelu nakon mističnih iskustava. Na taj način stvara jedinstvene mentalne slike koje funkcioniraju kao imagines agentes, učinkovita mnemotehnička oruđa koja joj omogućuju približavanje samome čitatelju, uzrokujući moralnu transformaciju. Iznimnost ovog “mikroslučaja”leži u činjenici da je sestra Battista, zahvaljujući bogatstvu svoje obitelji, jedna od rijetkih ženskih mistika renesanse koji su imali mogućnost biti pokrovitelji umjetnosti. Na korskim klupama samostana, koje je izradio Domenico Indivini 1489. godine, prema njezinim su uputama izvedeni simboli koje je Battista primila u svojim mističnim iskustvima. Ovaj rad donosi novu interpretaciju njezinih vizija kao rezultata uma koji je bio dobro upućen u korištenje slika pri osobnoj meditaciji, uma vještog u tehnici “unutarnje vizualizacije” i formiranju imagines agentes. Kroz te “tehnike tijela” (Marcel Mauss), koje je usvojila u samostanu te podijelila s okolinom u kojoj je živjela, sestra Battista došla je do svojeg krajnjega cilja: vidjeti i komunicirati s Kristom.