Ivan Meštrović: Crucifix and the Space of Liturgy

The primary focus of this text is a detailed examination of the two crucifixes created by the Croatian sculptor Ivan Meštrović (1883-1962) in different periods of his artistic career. The first crucifix, created in Geneva in 1916, provoked great interest from the public, both during the time the artist showed it at exhibition and when he introduced it into the space of liturgy. Texts published in The New Age magazine by Ezra Pound are particularly significant because he was an ardent advocate of the avant-garde tendencies in art, and he resolutely attacked this work by Meštrović. The second example relates to the complex iconographic arrangement of the Eternally Crucified, which Ivan Meštrović installed above the main altar of the Church of the Most Holy Redeemer in Otavice (which is also the Meštrović family mausoleum). The artist would exhibit the plaster model of this work at important exhibitions and would also introduce it into his own living space - his family home in Zagreb. In addition to the Western influences clearly visible in this work, its concept and form show that the artist was also inspired by examples from Oriental cultures and art, which will be analysed in further detail in this text. The authors of this text aim to interpret the genesis of the works, the way they were received by the public, and the sacral value they possess in the space of liturgy.

Temeljno žarište ovoga teksta pobliže je istraživanje dvaju raspela što ih je u različitim razdobljima svoga stvara-lačkog vijeka oblikovao jedan od najpoznatijih hrvatskih kipara, Ivan Meštrović (1883.-1962.). Jedno od tih raspela umjetnik je realizirao u Ženevi 1916. godine, koristeći drvo kao materijal izražavanja i kreirajući jedno od ponajboljih ekspresionističkih kiparskih djela u hrvatskoj umjetnosti. Ovaj rad Ivana Meštrovića odmah je izazvao reakcije publike, bez obzira na to je li bila riječ o njegovu izlaganju na (Meštrovićevim) izložbama ili o uvođenju u sam prostor liturgije. Osobito je zanimljiv tekst što ga je u magazinu The New Age objavio Ezra Pound povodom izložbe u galerijama Grafton Galleries 1917. godine. Pound se izrazito kritički postavlja naspram toga kiparova djela, što ne treba čuditi jer je on izrazit pobornik avangardnih umjetničkih strujanja. Bio je glasnogovornikom vorticističke umjetničke grupacije koja je tada djelovala u Londonu. Njemu nije odgovarala ekspresija Kristova lika, koju je Meštrović doveo gotovo do paroksizma, a opirao se i Meštrovićevoj kiparskoj praksi impregniranoj izvanumjetničkim, anegdotalnim elementima. Drugi primjer odnosi se na Vječno raspetog (1930.), na djelo što ga je umjetnik postavio ponad glavnog oltara crkve Presvetog Otkupitelja u Otavicama, građevine kolokvijalno poznate i kao Meštrovićev mauzolej. Uza zapadnjačku likovnu morfologiju koju je moguće evidentirati na ovome djelu, njegova koncepcija odaje kako je umjetnik bio inspiriran i primjerima orijentalnih kultura i umjetnosti. Njime, kao i cijelim ikonografijskim programom namijenjenim crkvi, umjetnik zorno predstavlja sinkretistički pristup religiji. Zanimljivo je da to nije jedinstveno pojavljivanje djela. Naime, umjetnik je sadreni model Vječno raspetog izlagao na svojim važnim samostalnim izložbama, no uveo ga je i u prostor vlastitoga doma u Zagrebu. Takvim postupcima doprinio je i mijenjanju same vrijednosti djela, njegove „auratičnosti”. Autori teksta interpretiraju genezu dvaju radova Ivana Meštrovića, načine na koje ih je shvaćala publika, ali i njihovu sakralnu vrijednost u trenutku kada postaju dijelom liturgijskog prostora.