Full text loading...
The Salento area in Italy is currently experiencing a kind of globalization affecting sacred art images. “Timeless” imitative images, based upon 19th century models, originating from high prototypes, have been replaced in home furnishings by pop icons of the Saints, the Crucified Christ and the Virgin Mary deprived of any artistic research. Paintings and images must be immediately recognizable everywhere: simplified and visually strong, as in contemporary advertisements, and serially reproducible. The popular taste, regardless of any real artistic consideration, directs the choices of parish priests and mayors, asking for images without symbolic contents. The people seem to be the real new art commissioners: it may even occur that forms of devotion not officially recognised by the Church, such as the devotion regarding the so-called “Lady of Medjugorje”, get a place inside a local church, next to the recognized holy icons. The Lady of Medjugorje representation follows an elementary and disarming pattern which resembles Barbie stereotypes. Federico Zeri asked the question about how the sacred image of the late 20th century should be formulated. Today, the overview of so-called sacred art proves that his words were more prophetic than ever. If we carry on tolerating the fact that sacred art is destroyed by the lack of any content, soon somebody will seize its fascinating and easily traceable criteria to attract an addicted and unprincipled mass of people towards ideas which are totally opposed to the evangelical message.
AbstractPodručje južnog Salenta trenutačno proživljava ono što se vjerojatno događa u mnogo drugih mjesta u Italiji i inozemstvu: vrstu globalizacije koja utječe na religijske slike, zbog čega se lokalni prikazi sve više pojednostavljuju, odstupajući time od svojih izvornih uzora. „Bezvremenske” imitacijske slike, temeljene na modelima iz 19. stoljeća i stvorene na bazi kvalitetnih prototipova, prilikom uređenja zamijenjene su svetačkim pop-ikonama te slikama raspetog Krista i Djevice Marije lišenih umjetničkog traganja. Slike moraju odmah biti prepoznatljive - poput suvremenih reklamnih znakova one postaju simplificirane i vizualno snažne, s mogućnošću serijske reprodukcije. Jezik masovnih medija, koji je pod snažnim utjecajem oglašivačke komunikacijske industrije, opskrbljuje prikaze snažnim vizualnim učinkom, prodire i u najsnažnije utemeljene i tradicijske svetačke manifestacije u povijesti svakoga grada. Javni ukus usmjeruje izbore župnika i gradonačelnika, tražeći prikaze lišene simboličkog sadržaja i istinskog umjetničkog promišljanja, zahvaljujući utjecaju masovnih medija i reklama. Daleko smo od debata o svetim slikama, koje su obilježile crkvene sabore u Bizantu, od odluka Katoličke crkve iz doba reformacije te od originalnih slika, o kojima je u prošlosti pričala lokalna zajednica. U današnjem se kontekstu čini kako je narod postao novim naručiteljem umjetnina, uspostavljajući vlastiti autoritet na način da se čini kako neki oblici pobožnosti, još službeno nepriznati od Crkve, poput štovanja Gospe iz Međugorja, ipak dobivaju prostor unutar lokalne crkve, tik uz priznate svetačke likove. Prikazi Gospe iz Međugorja slijede poznat uzorak koji neizbježno sliči prikazima iz Lourdesa, Fatime i Guadalupea, u jednostavnoj odjeći i gestama koje su se u svetačkim prikazima pojavile tisuću puta, te u statičnom licu koje u mnogočemu podsjeća na stereotipno lice lutke Barbie. Ovakvi su prikazi, dakle, osvojili kolektivnu svijest popularnog štovanja. Federico Zeri u završnom poglavlju knjige Pittura e Controriforma problematizira pitanje o načinu formuliranja svetačkog prikaza u kasnom 20. stoljeću. U kontekstu današnjice osvrt na takozvanu vjersku umjetnost pokazuje kako su se njegove riječi obistinile. Ako nastavimo tolerirati uništavanje vjerske umjetnosti potpunom profanacijom i nedostatkom sadržaja, ona će postati lažna i zbunjujuća, te može doći i u oštru suprotnost s evanđeoskom porukom.