IKON

The primary focus of this text is a detailed examination of the two crucifixes created by the Croatian sculptor Ivan Meštrović (1883-1962) in different periods of his artistic career. The first crucifix, created in Geneva in 1916, provoked great interest from the public, both during the time the artist showed it at exhibition and when he introduced it into the space of liturgy. Texts published in The New Age magazine by Ezra Pound are particularly significant because he was an ardent advocate of the avant-garde tendencies in art, and he resolutely attacked this work by Meštrović. The second example relates to the complex iconographic arrangement of the Eternally Crucified, which Ivan Meštrović installed above the main altar of the Church of the Most Holy Redeemer in Otavice (which is also the Meštrović family mausoleum). The artist would exhibit the plaster model of this work at important exhibitions and would also introduce it into his own living space - his family home in Zagreb. In addition to the Western influences clearly visible in this work, its concept and form show that the artist was also inspired by examples from Oriental cultures and art, which will be analysed in further detail in this text. The authors of this text aim to interpret the genesis of the works, the way they were received by the public, and the sacral value they possess in the space of liturgy.

Temeljno žarište ovoga teksta pobliže je istraživanje dvaju raspela što ih je u različitim razdobljima svoga stvara-lačkog vijeka oblikovao jedan od najpoznatijih hrvatskih kipara, Ivan Meštrović (1883.-1962.). Jedno od tih raspela umjetnik je realizirao u Ženevi 1916. godine, koristeći drvo kao materijal izražavanja i kreirajući jedno od ponajboljih ekspresionističkih kiparskih djela u hrvatskoj umjetnosti. Ovaj rad Ivana Meštrovića odmah je izazvao reakcije publike, bez obzira na to je li bila riječ o njegovu izlaganju na (Meštrovićevim) izložbama ili o uvođenju u sam prostor liturgije. Osobito je zanimljiv tekst što ga je u magazinu The New Age objavio Ezra Pound povodom izložbe u galerijama Grafton Galleries 1917. godine. Pound se izrazito kritički postavlja naspram toga kiparova djela, što ne treba čuditi jer je on izrazit pobornik avangardnih umjetničkih strujanja. Bio je glasnogovornikom vorticističke umjetničke grupacije koja je tada djelovala u Londonu. Njemu nije odgovarala ekspresija Kristova lika, koju je Meštrović doveo gotovo do paroksizma, a opirao se i Meštrovićevoj kiparskoj praksi impregniranoj izvanumjetničkim, anegdotalnim elementima. Drugi primjer odnosi se na Vječno raspetog (1930.), na djelo što ga je umjetnik postavio ponad glavnog oltara crkve Presvetog Otkupitelja u Otavicama, građevine kolokvijalno poznate i kao Meštrovićev mauzolej. Uza zapadnjačku likovnu morfologiju koju je moguće evidentirati na ovome djelu, njegova koncepcija odaje kako je umjetnik bio inspiriran i primjerima orijentalnih kultura i umjetnosti. Njime, kao i cijelim ikonografijskim programom namijenjenim crkvi, umjetnik zorno predstavlja sinkretistički pristup religiji. Zanimljivo je da to nije jedinstveno pojavljivanje djela. Naime, umjetnik je sadreni model Vječno raspetog izlagao na svojim važnim samostalnim izložbama, no uveo ga je i u prostor vlastitoga doma u Zagrebu. Takvim postupcima doprinio je i mijenjanju same vrijednosti djela, njegove „auratičnosti”. Autori teksta interpretiraju genezu dvaju radova Ivana Meštrovića, načine na koje ih je shvaćala publika, ali i njihovu sakralnu vrijednost u trenutku kada postaju dijelom liturgijskog prostora.

The Salento area in Italy is currently experiencing a kind of globalization affecting sacred art images. “Timeless” imitative images, based upon 19^th century models, originating from high prototypes, have been replaced in home furnishings by pop icons of the Saints, the Crucified Christ and the Virgin Mary deprived of any artistic research. Paintings and images must be immediately recognizable everywhere: simplified and visually strong, as in contemporary advertisements, and serially reproducible. The popular taste, regardless of any real artistic consideration, directs the choices of parish priests and mayors, asking for images without symbolic contents. The people seem to be the real new art commissioners: it may even occur that forms of devotion not officially recognised by the Church, such as the devotion regarding the so-called “Lady of Medjugorje”, get a place inside a local church, next to the recognized holy icons. The Lady of Medjugorje representation follows an elementary and disarming pattern which resembles Barbie stereotypes. Federico Zeri asked the question about how the sacred image of the late 20^th century should be formulated. Today, the overview of so-called sacred art proves that his words were more prophetic than ever. If we carry on tolerating the fact that sacred art is destroyed by the lack of any content, soon somebody will seize its fascinating and easily traceable criteria to attract an addicted and unprincipled mass of people towards ideas which are totally opposed to the evangelical message.

Područje južnog Salenta trenutačno proživljava ono što se vjerojatno događa u mnogo drugih mjesta u Italiji i inozemstvu: vrstu globalizacije koja utječe na religijske slike, zbog čega se lokalni prikazi sve više pojednostavljuju, odstupajući time od svojih izvornih uzora. „Bezvremenske” imitacijske slike, temeljene na modelima iz 19. stoljeća i stvorene na bazi kvalitetnih prototipova, prilikom uređenja zamijenjene su svetačkim pop-ikonama te slikama raspetog Krista i Djevice Marije lišenih umjetničkog traganja. Slike moraju odmah biti prepoznatljive - poput suvremenih reklamnih znakova one postaju simplificirane i vizualno snažne, s mogućnošću serijske reprodukcije. Jezik masovnih medija, koji je pod snažnim utjecajem oglašivačke komunikacijske industrije, opskrbljuje prikaze snažnim vizualnim učinkom, prodire i u najsnažnije utemeljene i tradicijske svetačke manifestacije u povijesti svakoga grada. Javni ukus usmjeruje izbore župnika i gradonačelnika, tražeći prikaze lišene simboličkog sadržaja i istinskog umjetničkog promišljanja, zahvaljujući utjecaju masovnih medija i reklama. Daleko smo od debata o svetim slikama, koje su obilježile crkvene sabore u Bizantu, od odluka Katoličke crkve iz doba reformacije te od originalnih slika, o kojima je u prošlosti pričala lokalna zajednica. U današnjem se kontekstu čini kako je narod postao novim naručiteljem umjetnina, uspostavljajući vlastiti autoritet na način da se čini kako neki oblici pobožnosti, još službeno nepriznati od Crkve, poput štovanja Gospe iz Međugorja, ipak dobivaju prostor unutar lokalne crkve, tik uz priznate svetačke likove. Prikazi Gospe iz Međugorja slijede poznat uzorak koji neizbježno sliči prikazima iz Lourdesa, Fatime i Guadalupea, u jednostavnoj odjeći i gestama koje su se u svetačkim prikazima pojavile tisuću puta, te u statičnom licu koje u mnogočemu podsjeća na stereotipno lice lutke Barbie. Ovakvi su prikazi, dakle, osvojili kolektivnu svijest popularnog štovanja. Federico Zeri u završnom poglavlju knjige Pittura e Controriforma problematizira pitanje o načinu formuliranja svetačkog prikaza u kasnom 20. stoljeću. U kontekstu današnjice osvrt na takozvanu vjersku umjetnost pokazuje kako su se njegove riječi obistinile. Ako nastavimo tolerirati uništavanje vjerske umjetnosti potpunom profanacijom i nedostatkom sadržaja, ona će postati lažna i zbunjujuća, te može doći i u oštru suprotnost s evanđeoskom porukom.

Contemporary religious architecture in this text is analyzed from the perspective of urban iconography in the specific moment of recent history when Zagreb underwent a complex process of redefining its broader political, social and cultural identity. The research was based on the complex relations between ideology, architecture and religion, contextualized in the micro-ambient of Zagreb after the 1990s, as well as within the global trends of contemporary religious architecture that is faced with the problem of its clear readability. The analysis offered one possible understanding of the changes that are visible in the dynamic cityscape of Zagreb in the last 20 years: the large number of churches built in the whole city area, heterogeneity of approaches varying from re-traditionalization of concepts and forms to the experiments which try to meet the needs of contemporary society. The specific context of Zagreb posed a challenge to sacral architecture in meeting other functions which is illustrated in the concept of the church which is also a monument commemorating the fallen soldiers of the War of Independence. Other analyzed examples present concepts that make references either to the forms and ideas of the past, or to the vocabulary of the present, sometimes even borrowing elements of a completely different typology (i.e. business architecture) to establish its symbolical status in the cityscape.

Suvremena sakralna arhitektura analizirana je iz perspektive urbane ikonografije u specifičnom trenutku novije povijesti, u kojem je Zagreb prolazio kompleksne procese redefiniranja vlastitog šireg političkog, društvenog i kulturnog identiteta. Istraživanje se baziralo na zamršenim međuodnosima ideologije, arhitekture i religije, kontekstualiziranim kako u mikroambijentu Zagreba nakon 1990. godine, tako i unutar globalnih kretanja suvremene religijske arhitekture, koja se suočava s problemom jasnog, nedvosmislenog čitanja. Analiza nudi jedno moguće razumijevanje promjena koje su vidljive u dinamičnoj slici grada Zagreba u posljednjih 20 godina: velik broj crkava sagrađenih na čitavom području grada, heterogenost pristupa - koji variraju od retradicionalizacije koncepata i oblika do eksperimenata što pokušavaju udovoljiti potrebama suvremenog društva. Specifičan kontekst Zagreba predstavlja izazov sakralnoj arhitekturi, koja bi trebala zadovoljiti i druge funkcije, a koje ilustrira koncept crkve-spomenika posvećenog poginulim hrvatskim braniteljima. Drugi primjeri koji su bili predmetom analize predstavljaju koncepte koji se referiraju ili na oblike i ideje iz prošlosti ili koriste rječnik sadašnjosti, ponekad čak posuđujući elemente posve druge tipologije (npr. poslovne arhitekture), kako bi uspostavili simbolički status u slici grada.

There is a custom in Polish tradition of arranging an altar of the Holy Sepulchre in churches. It is a kind of occasional decoration, which presents the body of Jesus Christ lying in the tomb. The place becomes an altar for exposing the Eucharist. Despite a long tradition that dates back to the16th century, most of the installations are characterized by mediocre aesthetic and artistic value. This, however, encouraged me to take up the challenge of designing a contemporary altar of the Holy Sepulchre. The place of my endeavors was St Anna’s Church in Kazimierz Dolny in Poland - a city of historical architecture and artistic traditions. The church is out of use most of the time. Between the years of 2003 and 2014, during Easter, I designed seven projects, which I have described in more detail in my work. The enormous space that I had at my disposal gave me freedom in my aesthetic and artistic endeavors. The application of contemporary imagery and language in my installations startled but at the same time involved parishioners in experiencing their own prayer and adoration. It also made me aware of the value of artistic creation in sacred art expressed via means that are adequate to the time in which an artist creates. Annual installations of the Holy Sepulchre have become “a laboratory of contemporary art in sacred space”.

Od kraja 16. stoljeća na prostoru Poljske, južne Njemačke i Austrije proširila se nova vrsta vizualnog predočivanja Svetoga Groba, naglašena prisutnošću oltarnog prikaza euharistije. Spomenute umjetničke instalacije kratkog su trajanja budući da njiihov „životni ciklus“ počinje u večernjim satima Velikog petka i završava uskrsnim bdjenjem na Veliku Subotu. Procesije koje se održavaju od vremena njemačke okupacije Poljske primjer su najdojmljivijih obreda u povijesti poljskoga društva, jer su se - osim motivama vezanima uz ciklus Muke - referirale i na tadašnje probleme Poljaka, odnosno na aktualne političke događaje i dramatičnu potragu i težnju za slobodom i neovisnošću. Danas je veći broj prikaza Svetoga Groba obilježen osrednjom estetskom kvalitetom i vrijednošću, što je rezultat pretjerano sentimentalnog i konzervativnog pristupa u njihovu stvaranju. Autor u svome tekstu daje prikaz i interpretaciju vlastitih instalacija u Kazimierz Dolnyju. Godine 2002. izradio je prvi rad u crkvi sv. Ane, prostoru koji se tada nije koristio, pretvorivši ga cijelog u grobnicu u kojoj je sveti sakrament zauzeo ključno mjesto. Golem prostor koji je imao na raspolaganju omogućio mu je slobodu umjetničkog izražavanja u stvaranju svojevrsnog „laboratorija vjerske umjetnosti u prostoru“. Time je započela serija izvedbi - ukupno deset instalacija realiziranih kako bi pomogle vjernicima da duboko dožive svoju vjeru. Jezik i slikovit prikaz instalacija odstupaju od tradicionalnog dizajna na koji je publika naviknuta. Instalacije suvremenog izgleda bile su u kontrastu s povijesnom unutrašnjošću crkve. Također, vizualni prikaz Svetoga Groba odudarao je od očekivane norme. Ovaj nesrazmjer doveo je do neobičnog ostvarenja, tj. do doživljaja mističnog iskupljenja na potpuno nov način. Promatrač, naviknut na povijesne norme koje su raširene u današnjim crkvama, morao je pretrpjeti osjećaj napetosti izazvan zbog novog, neočekivanog iskustva te spoznati važnost i vrijednost suvremenog jezika pri stvaranju svetoga. Autor također smatra da je suvremeno prikazivanje instalacija vezanih uz religijsku ikonografiju svjedočanstvo njegove vjere kao umjetnika te da umjetnost prisutna u crkvi treba ukazati na vjersko iskustvo svoga autora. Umjetnik je prisiljen govoriti o svojoj vjeri putem suvremenog estetskog načina i jezika, iako teško može zaobići reference na forme i simbole iz prošlosti. Autorov je rad istodobno i rezultat istraživanja Biblije, kršćanske misli i simbolike. Suprotstavljanje suvremenog prikaza i prihvaćenih istina Otkrivenja izazvalo je reakciju u vjernika, koji su s interesom promatrali i tumačili ponuđena rješenja, te se stoga uvriježeno mišljenje da promatrači ne razumiju suvremenu umjetnost, pokazalo netočnim.

Central to the giant 17^th century altar screen of the Church San Jose de Gracia, the beautiful and simply painted Nuestra Señora de la Purisima Concepcion stands modestly with her hands together in prayer. Her flat, two-dimensional appearance is almost cartoon-like and, despite being surrounded by other painted Christian deities, she stands alone, confined and isolated by the wooden arch, which frames her. The ability to visually release Mary from her earthly retablo and staid appearance belongs to this computerized century. This paper will focus primarily on a series of contemporary, digitally revised, feminist interpretations of the painted retablo of the Nuesta Señora. It will provide background information about the original altar screen that is the source material for this series and offer analysis of the imagery I have created. This paper will explore and compare the characteristics, intentions and purposes of traditionally created retablos with modern “digital retablos”, questioning too, if the latter can even be referred to as such. Finally, this paper considers how modern image-making techniques, such as digital collage and animation, can offer fresh perspectives of the Virgin Mary, re-vision her in ways that affirm women in their identity and struggles and deploy her in ways that only digital art can.

U središtu velikog oltara iz 17. stoljeća u crkvi San Jose de Gracia stoji prekrasna i jednostavno naslikana Nuestra Señora de la Purisima Concepcion, s rukama sklopljenim u molitvi. Njezin plošni, dvodimenzionalni izgled podsjeća na crtež i - unatoč tome što je okružena drugim naslikanim kršćanskim likovima - ona stoji sama, ograničena i izolirana drvenim lukom koji je uokviruje. Sposobnost da vizualno oslobodimo Mariju od njezina zemaljskog retabla i uravnoteženog izgleda, pripada ovom računalnom stoljeću. Ovaj se članak usredotočuje ponajprije na seriju suvremenih, digitalno revidiranih, feminističkih interpretacija oslikanog retabla Naše Gospe. On donosi osnovne informacije o izvornoj oltarnoj pregradi, koja je temeljni materijal za ovu seriju i nudi analizu prikaza koje stvara autorica/umjetnica. Ovaj tekst također istražuje i uspoređuje karakteristike, namjeru i svrhu tradicionalno stvorenih retabla s modernim, „digitalnim retablima”, propitujući mogu li se potonji takvima i nazivati. Konačno, ova rasprava razmatra na koji način moderne tehnike stvaranja slika, poput digitalnoga kolaža i animacije, mogu ponuditi nova rješenja Marijina lika, revidirajući je na načine koji afirmiraju žene u njihovu identitetu i naporima te je razvijaju na načine moguće samo digitalnoj umjetnosti.

The subject of this study is the iconographic analysis of the painting titled The Divine Spark (Pistis Sophia), an example of Symbolist painting from the early 20^th century. The author of the painting is Josip Leović (1885-1963), a Croatian artist from Osijek, and the painting was made for his maecenas, the rich Osijek industrialist Rudolf Povischil. The iconographic analysis takes into account various, mostly esoteric connotations of the iconographic motifs in the painting, that carry a universal, mutually nourishing esoteric symbolism of celebrating the metaphysical myth of enlightenment. Eventually, the Gnostic manuscript Pistis Sophia is detected as the original literary model for the painting, followed by an analysis of the correlation between the text and the image.

Predmet ove studije jest ikonografska analiza slike Božanska iskra (Pistis Sophia), nastale oko 1915., autor koje je osječki slikar, grafičar i kipar, Josip Leović (1885.-1963.). Riječ je o ključnom djelu Leovićeva simbolističkog slikarstva, koje - kao zoran primjer djela pripadajućeg tom umjetničkom pravcu, posebice zbog korelacije s literarnim predloškom - Josipa Leovića situira u hrvatski simbolistički panteon, pa i u širi europski kulturni ambijent umjetnosti simbolizma. Ova slika, nadalje, uspostavlja nov tematski, simbolički i ikonografski diskurs u hrvatskom simbolističkom slikarstvu, koji nije isključivo vezan uz posezanje za mitološkim i biblijskim izvorima ili literarnim predlošcima poput Danteove Božanske komedije, već izvor nadahnuća nalazi izvan standarda književne baštine - unutar koje je svoje motive i teme crpilo hrvatsko slikarstvo simbolizma. Razlikuje se po svojoj uskoj vezi s okultnim i s ezoterijom - u prvom redu s gnosticizmom. Ikonografska analiza uzima u obzir različita, uglavnom ezoterijska suznačja ikonografskih motiva na slici: svi oni nose univerzalnu, uzajamno pothranjujuću ezoterijsku, gnostičku, teozofijsku, roznkrojcersku, kršćansko-teološku, astrološku i alkemijsku simboliku svetkovanja metafizičkog mita o prosvjetljenju. Na koncu se otkriva izvorni literarni predložak za sliku - gnostički spis Pistis Sophia, i analizira korelacija riječi i slike. Slika je vjerojatno bila rađena za Leovićeva mecenu, bogatog osječkog industrijalca Rudolfa Povischila (1893.-1947.), čija je sklonost okultnom, ezoteriji i mistici bila analogna Leovićevu senzibilitetu.

Daniel Premerl, Bolonjske slike hrvatske povijesti: Politička ikonografija zidnih slika u Ilirsko-ugarskom kolegiju u Bolonji, (Images of Croatian History in Bologna - Political Iconography of Wall Paintings in the Illyrian-Hungarian College in Bologna), Zagreb, Leykam International, 2014

Kép és kereszténység. Image and Christianity, Visual Media in the Middle Ages, edited by Péter Bokody, Pannonhalmi Főapátság, 2014

Péter Bokody, Images-within-Images in Italian Painting (1250-1350): Reality and Reflexivity, Ashgate Publishing Limited, 2015

Sigurd Bergmann, Religion, Space, and the Environment, Transaction Publishers, New Brunswick-London, 2014