The Altarpieces by Bernardo Zenale at the Getty and Denver Art Museums: Two Case Studies for the Iconography of the Immaculate Conception

The essay summarizes the most important results of the last sixty years of research on the iconography of the Immaculate Conception, arguing that two crucial aspects have become progressively clearer, namely the issues of “invention” and “caution.” As for “invention”, the two liturgical offices which Pope Sixtus IV assigned to the feast of December 8^th have been identified as the main source of inspiration for most representations of the Immaculate Conception in Italian Renaissance art. “Caution”, on the other hand, refers to the need for prudent propaganda felt by the supporters of the Immaculate Conception, especially by those living in major centers, where ecclesiastical authorities might easily have reported any form of excessive immaculist propaganda to the Inquisition. The essay argues that the altarpieces painted by Bernardo Zenale for two Franciscan churches, one in Cantù (1502), the other in Milan (1510), well represent the issues of “invention” and “caution. First, both paintings visualize concepts and figures that the liturgical office by Bernardino de’ Bustis, a Milanese Franciscan, had made quite popular, particularly in Lombardy and Milan. Second, most of the concepts and figures here visualized do not refer to Mary’s exemption from Original Sin in an obvious way: on the contrary, they require some decoding. This is especially true for Zenale’s altarpiece for San Francesco Grande in Milan, which is highly cryptic, confirming that the need for cautious propaganda must have been stronger in Milan than in peripheral Cantù.

Ovaj esej sažima najznačajnije rezultate posljednjih šezdeset godina istraživanja ikonografije Bezgrešnog začeća, u kojima se raspravlja o tome da su dva važna gledišta postala bitno jasnija - problem “invencije” i “smotrenosti”. U odnosu prema “invenciji”, dva liturgijska obreda (koje je papa Siksto IV pokrenuo za svetkovinu 8. prosinca na temelju tekstova koje su sastavili franjevci Leonardo Nogarola i Bernardino de’ Bustis i koji su prihvaćeni 1477., odnosno 1480.) bila su identificirana kao glavni izvor inspiracije za prikaz Bezgrešnog začeća u umjetnosti talijanske renesanse. “Smotrenost” se, pak, odnosi na potrebu za razboritom i opreznom promidžbom koju su zagovarali štovatelji Bezgrešnog začeća, a posebice oni koji su živjeli u većim središtima, gdje su crkvene vlasti mogle lako prijaviti bilo kakav oblik pretjerane imakulističke propagande inkvizi- ciji. Leonardova Bogorodica na stijenama pruža najbolji primjer. Slika je bila naručena 1483. kao dio monumentalne drvene ancone (retabla) za kapelu Bezgrešnog začeća u crkvi San Francesco Grande u Milanu. Ipak, niti retabl ni Leonardova slika ne sadržavaju vidljive elemente Bezgrešnog začeća, pa znanstvenici smatraju da se najvažniji dio metaforičkog obilježja slike može pronaći u stjenovitom pejzažu, koji je referenca na tekst iz Mudrih izreka (8:22-25), koji istovremeno i ne za čudo pripa- da uvodnom dijelu liturgijske službe Bernardina de’ Bustisa. Imakulistički, iako skriveni, značaj pejzaža na slici pronalazi po- tvrdu i na drugim slikanim djelima, posebice na oltarnim slikama koje Bernardo Zenale slika za crkvu San Francesco u Cantùu (oko 1502., danas u muzeju J. Paul Getty) i crkvu San Francesco Grande u Milanu (1510., danas u Muzeju umjetnosti u Denve- ru). Ove su oltarne slike pravi primjeri za pojašnjenje koncepata ,,invencije” i ,,smotrenosti”. U odnosu na “invenciju” u obje je slike Zenale posudio geološki pejzaž od Leonarda, koji je taj motiv preuzeo iz teksta Bernardina de’ Bustisa. Štoviše, Zenale je uključio druge motive i likove koje je de’ Bustisov tekst učinio vrlo popularnima, ponajprije u Lombardiji i Milanu. Što se tiče pitanja ,,smotrenosti”, glavnina se prikaza i likova vizualiziranih u ovim oltarnim slikama ne odnosi na jasno prenošenje poru- ke o Marijinom izuzeću od istočnog grijeha; naprotiv, oni traže daljnje čitanje i dešifriranje elemenata u svrhu razumijevanja “slike”. To se ponajprije odnosi na Zenaleovu oltarnu sliku za San Francesco Grande u Milanu, snažno prikrivene poruke, što potvrđuje da je oprez u promicanju ove ideje bio izraženiji u većim središtima kao što je Milano, nego u perifernom Cantùu.