Full text loading...
Cet article questionne un thème iconographique singulier au succès limité qui trouve son essor dans l’Italie centrale au cours de la seconde moitié du 14e siècle dans le contexte des ordres mendiants, à savoir celui de la Vierge entourée des vertus. Ce thème est essentiellement développé par les ordres franciscain et augustin, surtout dans les retables et les panneaux de dévotions. Il suit deux compositions principales : soit les personnifications des vertus théologales et/ou cardinales, attributs entre les mains, sont disposées au pied du trône de la Vierge ; soit elles prennent la forme de figurines volant autour de la Vierge. L’objectif de cet article est de retracer la constitution de cette iconographie en revenant à ses fondements théologiques, notamment à partir des textes du franciscain saint Bonaventure ainsi que de ceux de saint Augustin, dont la pensée traverse l’ensemble du Moyen Âge, mais qui connaît un fort regain d’intérêt sous l’impulsion des ermites de saint Augustin. Il s’agit également d’interroger la fonction de ces images en se concentrant sur le rapport qu’elles entretiennent avec leurs destinataires et en veillant à les replacer précisément dans leurs contextes figuratifs originels.
AbstractOvaj rad preispituje rijetku ikonografsku temu - Djevica okružena vrlinama - koja je doživjela procvat u središnjoj Italiji tijekom druge polovice 14. stoljeća kod prosjačkih redova. Temu su u prvom redu razvili franjevci i augustinci, a pojavljivala se na slikama namijenjenima osobnoj pobožnosti, poput diptiha kojeg je naslikao Giotto ili njegova radionica između 1315. i 1320., a čiji se dijelovi nalaze u Musée des Beaux-Arts u Strasbourgu i u jednoj privatnoj zbirci, te na poliptisima, poput onog Giovannija del Bionda iz 1379. naslikanog za kapelu Rinuccini u sakristiji crkve Santa Croce u Firenci. Dva su osnovna načina oblikovanja teme: personifikacije teoloških vrlina i/ili njihovi glavni atributi u rukama prikazani su u podnožju prijestolja Djevice ili lebde oko Djevice. Vrlinama je namijenjen trostruki zadatak: one su posrednice između Djevice i vjernika umjesto svetaca, one predstavljaju osobine i moralne vrijednosti Majke Kristove i one pokazuju plod njenih zasluga, drugim riječima njezina Sina obećana za žrtvu. U radu se nastoji ući u trag počecima ove ikonografije povezivanjem s teološkim temeljima, osobito tekstovima franjevaca sv. Bonaventure i sv. Augustina, čija razmišljanja prožimaju cijeli srednji vijek. Snažnije zani- manje za temu javlja se i s redom pustinjaka. Rad, također, pomno propituje ulogu tih slika i odnosa koje imaju sa svojim primateljima, vraćajući ih u njihov izvorni figurativni kontekst.