Visions of Beatitude in Santa Maria Novella’s Paradise. The Ultimate Goal of Human Endeavor in Monastic Tradition and Dominican Thought

While in the monastic tradition visio dei was expressed through Maiestas Domini images based on John’s Book of Revelations, developments in scholastic thought from the mid 13th century onward have caused some significant changes in visualization of this dogma. In the chapel of Mary Magdalen in Bargello and the Strozzi Chapel in Santa Maria Novella, Paradise and Hell are majestic images depicting deserving citizens among saints enjoying their face-to-face encounter with God before the Last Judgment and the general resurrection of the body. The article claims that the visual prominence and conceptual independence of Paradise and Hell from the Last Judgment as well as the lack of apocalyptic motifs in the Strozzi chapel is a consequence of Pope Benedict’s XII Benedictus Dei constitution of 1336 which defines the time of ultimate reward and eternal punishment at human death, and not Last Judgment.

Prikaz Raja u pogrebnoj kapeli obitelji Strozzi, u crkvi Santa Maria Novella u Firenci, djelo firentinskog slikara Narda di Cione, polazišna je točka rasprave o teologiji vizije Boga (visio Dei, visio beatifica) u srednjem vijeku. Da je vizija Boga licem u lice (facie ad faciem) krajnji cilj ljudskog nastojanja, nije bilo upitno od samih početaka kršćanstva, ali o vremenu, načinu i mogućnosti čovjekova ostvarenja toga cilja teolozi su razvijali različite pretpostavke, koje su uvjetovale i načine prikazivanja raja. U umjetnosti samostanskih zajednica ponovni dolazak Krista u slavi (Maiestas Domini) i s time povezana objava Nebeskog Jeruzalema, slijedom Ivanovog Otkrivenja, čine temeljni model prikazivanja. U prikazima Krista u slavi u Moissacu, ilustracijama iz bamberške Apokalipse, freskama u crkvi San Pietro al Monte i drugim, vrijeme susreta čovjeka s božanskim likom nedvojbeno je eschaton, konac vremena. Prikazi, međutim, upućuju i na potrebu primanja sakramenata i bezgrešnog života te na ulogu Crkve u ostvarenju toga cilja, dok se sv. Ivan prikazuje kao privilegiran promatrač s kojim se redovnička zajednica poistovjećuje. Teologija blaženstva doživljava nagli razvoj u prvoj polovini 14. stoljeća, kada papa Ivan XXII. dovodi u pitanje mogućnost vizije Božje biti u času smrti, čime otvara niz žučnih rasprava, koje smiruje njegov nasljednik, papa Benedikt XII., konstitucijom Benedictus Deus (1336.). Glavna teza članka jest da je prikaz raja rezultat tomističke interpretacije blaženstva, kojom su se dominikanci vodili u opovrgavanju teza pape Ivana XXII. Odsutnost topografije raja te druge stilske i ikonografske posebitosti ovog prikaza (dvodimenzionalnost prostora, mnoštvo zgusnutih svetačkih figura, hipertrofija cijelog prikaza te ponajviše odvajanje Raja i Pakla od Posljednjeg suda) u kapeli Strozzi (1350.-1357.) pridonose shvaćanju raja kao stanja (a ne prostora) blaženstva. Posebno je značajan motiv firentinskih građana te samih Strozzijevih, koji se u času smrti okupljaju podno nebeskoga trona kako bi nesmetano uživali u božanskoj objavi, slijedom tvrdnji konstitucije Benedictus Deus koja viziju Boga obećava svim pravednicima kao otvoreno, neposredno i jasno iskustvo u smrti, kako je jasno razlučeno i u ovim prikazima, gdje se iskustvo blaženstva događa odvojeno od samog uskrsnuća tijela prikazanog unutar Posljednjeg suda. Autorica povezuje Raj i Pakao u kapeli Strozzi s nešto ranijim prikazom iste teme u kapeli Marije Magdalene u Palazzo del Podesta (gdje je prikaz Posljednjeg suda posve izostavljen) i drugim primjerima iz umjetničke produkcije Firence u tom razdoblju, koji se pak priklanjaju starijim ikonografskim modelima. Kao bitan, uočava se i nedostatak motiva iz Apokalipse, kao znak prekida s dosadašnjom teologijom odloženog blaženstva te priklanjanja tomističkoj teologiji jasne i otvorene intelektualne vizije u času smrti. U članku se također govori i o pali Strozzi, nastale istodobno s freskama, kao primjeru teorije nesavršene vizije Boga koju je putem kontemplacije moguće ostvariti za čovjekova života, kao što je prikazano u središtu slike i u predeli, gdje sv. Toma Akvinski putem „liturgijske vizije“ i svojim zaslugama bude nagrađen božanskom objavom Krista u slavi. Na taj način su savršena vizija Boga u fresci Raja i nesavršena vizija vrijednog sluge Tome Akvinskog suprotstavljene slijedom učenja sv. Augustina o tri razine vizualne spoznaje - putem vida, putem kontemplacije i putem krajnje intelektualne spoznaje Boga licem u lice.