Death of Christ / Death of the Artist. Slippage of Meaning in Contemporary Performance Art and Photography

The heroic modernist image of the artist as a messianic figure was invalidated in the 1960s and 1970s by leftist and feminist critics. The image of Christ-Messiah had been central to the creation of this male artistic myth in the 19^th century. The image of Christ re-appeared in the work of artists in the 1980s and 1990s, but in an abject form as Christ-Crucified, or as Christ lying dead in the tomb. These images expressed the dejected condition of painting and of the role of the male artist after the antagonistic critiques of radical theorists. However, the same icon of the Dead Christ also appeared in a revolutionary leftist context, but with a different connotation, as in the films of Pasolini, for example, as well as in the press photograph of the dead Che Guevara taking the form of Mantegna’s Christ. The same image has also re-emerged, only half consciously, in the performance work and photography of Polish artist Krzysztof Gliszczyński, where it has triggered an important discourse concerning the generation of meaning in art and the inter-relation of artist and audience.

Modernistička je avangarda od kasnog 19. i ranog 20. stoljeća u Zapadnoj Europi razvijala nov koncept svoje političke, sociološke i kulturološke uloge. U definiranju vlastite slike i svoje javne umjetničke osobnosti, ideja je Krista-Mesije postala fundamentalnom. Negirajući tradicionalne akademske i kreativne modele u korist nove teme, koja je izražena u eksperimentalnim formama i materijalima, promovirana je slika muškog umjetnika (kao i pisca i pjesnika), u kojoj je on mesijanska figura čija je politička svrha voditi društvo iz korumpirane, buržujske kulture prema prosvijetljenom, utopijskom društvu. Kao rezultat ovakvog eksperimentiranja, nastale su vjerske ikone. Mesijanska uloga muškog umjetnika pretrpjela je tijekom 1970-ih godina mnoge kritike ljevičarskih radikalnih povjesničara kulture, a njihova je cinična kompliciranost izložena na investicijskom tržištu međunarodnoga kapitalizma. Umjetnik je ogoljen od svog plašta religioznosti i magije. Ovaj je process trajao sve do ranih 1980-ih godina, kada je pritisak tržišta vratio sliku kao tržišnu robu, u pseudopokretu široko definiranom kao neoekspresionizam. Umjetnička su djela često nosila bijedne kristološke reference, u kojima je poniženo Kristovo tijelo postalo umjetnikovim autoportretom. Uzori su obično Oplakivanje Krista Andree Mantegne (Milano, Brera) te Kristovo mrtvo tijelo u grobnici Hansa Holbeina ml. (Öffentliche Kunstsammlung, Basel). Ovaj je tip renesansnih slika vjerske tematike velik utjecaj ostavio i na talijanskog filmskog redatelja, pjesnika i pisca, Piera Paola Pasolinija (1922.-1965.). Tema mrtvoga Krista, tj. mrtvog umjetnika, nedavno se ponovno pojavila u djelima poljskog umjetnika Krzysztofa Gliszczyńskog. Njegov posljednji performans evocira kršćanski misni ritual prinošenja žrtve. Štoviše, Gliszczyński stvara kompleksnu unutarnju vezu između teološke okosnice Boga-Oca i Boga-Sina i između sebe i vlastitog sina, kroz uprizorenje rituala žrtve vina. U osnovi nenamjeran čin, uglavnom baziran na alkemijskoj simbolici te s nesvjesnom usporedbom umjetnika s mrtvim Kristom, tj. s Veronikinim rupcem, stvara još kompleksniji i kompliciraniji kontekst u kombinaciji s vremenom u kojem je videozapis zajedno s fotografijama postaju semiotički alati.