Spitting Christ. On the Use of Christian Iconography in Salvador Dalì’s Parfois je crache par plaisir sur le portrait de ma mère (1929)

Insulting priests, stealing crucifixes and stoups from churches, publishing an open letter against the Pope, organising an anti-missionary exhibition, collecting host baking moulds; these are only a few examples of the surrealists’ famous anticlericalism which manifested itself in their artistic and poetic oeuvre over the decades. One of their strategies of subversion was the appropriation of Christian iconography. By inverting and juxtaposing it with incongruent secular and downright profane elements, they aimed at provoking the public and arousing scandal. I will outline this use of Christian iconography while focusing on the analysis of a blasphemous work by Salvador Dalì: Parfois je crache par plaisir sur le portrait de ma mère of 1929. Dalì’s work can serve as an example, and as a point of departure to show how the members of the young artistic movement used Christian iconography, and to what ends.

Ovaj članak istražuje često spominjano, iako slabo analizirano prisvajanje i oskrnjivanje kršćanske ikonografije u nadrealističkome pokretu, koji je desetljećima napadao kršćanstvo i njegovu ikonografiju. Salvador Dalì iskoristio je vizualno bogohuljenje i svetogrđe kao sredstvo za izazivanje velikog skandala u trenutku kad se preselio u Pariz i postao članom nadrealističkog pokreta. Na slici Parfois je crache par plaisir sur le portrait de ma mère (1929.) Dalì se poigrao suptilnom zbrkom identiteta, nadređujući svoj identitet Kristovom. Iskoristio je dobro poznatu ikonografiju Srca Isusovog, profaniravši je reducirajući je samo na siluetu i tako što je sam Krist vršitelj svetogrđa. Ključni likovi, poput Krista i Djevice Marije, postali su ličnosti s psihološkim problemima vezanim uz obiteljsko nasilje, seksualno zastranjivanje i Edipov kompleks. Drugi nadrealisti, poput Maxa Ernsta, imali su sličnu strategiju: kršćanska je ikonografija bila manipulirana i izokrenuta kako bi se rugala tradicionalnom sakralnom slikarstvu, a samim time i moralu javnosti i Crkve. Bogohuljenje je prikazano u nadrealističkim časopisima kako bi se upozorilo na spremnost na subverziju i transgresiju. Esej pokazuje i kako Salvador Dalì, kao izniman predstavnik nadrealizma, mijenja svoje stavove i umjetničke strategije u kasnijem, post-nadrealističkom djelovanju. Nakon ponovnog obraćenja na kršćanstvo, izokrenuo je svoj umjetnički svijet stvaranjem slika izrazite religijske tematike, razvivši osobnu ikonografiju koja snažno priziva kršćanski lik, ali dodajući joj novu, dalijevsku komponentu. Paradoksalno, ta sakralna dalijevska ikonografija jest ono što javnost danas smatra nadrealizmom.