Iconology and the Phenomenological Imagination

Erwin Panofsky’s scheme of iconography/iconology was the dominant paradigm in western art history during the second half of the twentieth century. What other paths might the course of art history have taken in mid-century? I offer a particular one by sampling the thought of a few phenomenologists, primarily Hans-George Gadamer, who once declared: “It is an objectivist prejudice of astonishing naivete for our first question to be, ‘what does this picture represent?’”. Is this attack on iconology legitimate still today? Does iconology have the capacity to entertain a phenomenological perspective or even the new materialist turn in art history?

Tema ovoga rada jest filozofsko raskrižje na kojemu se našla povijest umjetnosti polovicom prošloga stoljeća: fenomenologija ili ikonologija? To je pitanje usmjereno prema odnosu Gadamer ili Panofsky, odnosno Gadamerove The Relevance of the Beautiful naspram Panofskove Studies in Iconology. Čini se da pobjedu odnosi Panofsky i njegova dobro poznata ikonografsko/ ikonološka shema pronalaženja značenja u povijesnim umjetničkim djelima, barem u angloameričkom kontekstu. Ipak, Gadamerova snažna kritika ikonografije ne može proći nezapaženo: “To je objektivistička predrasuda začuđujuće naivnosti, stoga naše prvo pitanje mora biti: ‘Što ovo djelo predstavlja?’”. Recentna historiografska usredotočenost na materijalnost i posredništvo možda ponovo preusmjerava povjesničare umjetnosti prema željenoj i uvijek izazovnoj dijalektici: iskustvo ili analiza, prisustvo ili reprezentacija. Djela drugih fenomenologa, poput Merleau-Pontyja, uskrsnula su kako bi istaknula snažnu i uvjerljivu fenomenološku struju u povijesti umjetnosti, koja je uglavnom bila marginalizirana u okviru discipline. Je li moguće da Panofskov sveprisutni sustav ikonologije ukazuje, na neki način, na ovu drugu mogućnost? Na što se usmjeriti? Na ono što u umjetničkim djelima ostaje neizrečeno ili na ono na što njihova tišina usmjeruje promatrača? Dva umjetnička djela omogućuju nam kontemplaciju nad idejama ove druge filozofske struje: Chardinov Mladi student crta iz 1738. i Rembrandtov (?) Sveti Anastazije iz 1631. Prikazi likova zaokupljenih svojom aktivnošću, u ovom slučaju, služe kao vizualno mjerilo za drugi način konstruiranja ne značenja, već poetske prisutnosti u umjetnosti.