Man Cut in Two. Virtual and Surreal in Bergson’s and Breton’s Notion of Image

The essay focuses on the relation between Breton’s notions of poetic image and interior model and Bergson’s notion of the image. Bergson’s notion of the image turns dream, memory and perception into creative and dynamical processes which cannot be reduced to pure representation. Similarly, Breton’s notions of poetic image and modèle intérieur displace the metaphorical model of poetic language and the representational model of painting. As a conclusion, it is argued for proximity between notions of surreal and virtual.

U radu se razmatra odnos između pojma nadrealnoga, Andrea Bretona i virtualnoga, francuskoga filozofa Henrija Bergsona. Polazište za raspravu jest Bretonova koncepcija slike (l’image) izložena u Manifeste du surréalisme (1924.) i Le surréalisme et la peinture (1928.) te Bergsonova koncepcija slike izložena u Matière et Mémoire (1896.). Bergson pojmom slike pokušava prevladati rascjep između idealizma i realizma te reprezentacije i stvari. On sliku povezuje s djelovanjem. Upravo se u te dvije temeljne postavke Bergsonove filozofije pokazuje veza s Bretonom. Breton putem pojma nadrealnoga pokušava prevladati rascjep između reprezentacije i stvarnosti, kao što je slika povezana s djelovanjem. Kao što su i neka novija istraživanja pokazala, nadrealizam je u osnovi superrealizam. Ta se teza razrađuje razmatranjem Bretonove koncepcije poetske i kubističke slike. U središtu Bretonove koncepcije jest subjekt koji se premješta s osi promatranje-predstavljanje na os djelovanje- slika. To se premještanje opisuje slikom čovjeka koji se naginje kroz prozor i koji ga presijeca napola. Već u Manifestu iz 1924. godine Breton prelazi granicu između jezične i slikovne predodžbe tako što odbacuje metaforu kao temelj poetske slike. Umjesto toga poetske slike se prikazuju kao eksplozivni učinci približavanja dviju udaljenih stvarnosti. Tako poetska slika pronalazi veze i odnose koji ranije nisu postojali ili se nisu zamjećivali, polazeći od opažanja shvaćenog kao oslabljenog oblika spoznaje (idealistička i empiristička varijanta). Istu takvu ulogu Breton dodjeljuje unutarnjem modelu u eseju o kubističkom slikarstvu. Slijedeći Deleuzeovo tumačenje Bergsona, u radu se predlaže teza po kojoj Breton klasičan problem idealizma i realizma zamjenjuje odnosom između virtualnoga i aktualnoga. Stoga se i koncepcija poetske slike može razmatrati kao diferencijacija kroz koju se aktualizira virtualno.