Iconology and the Logic of Belief. A Case Study of Anselm’s Chapel in Canterbury

Starting from the practical problem that identifying objects and narratives in text (the levels of description and iconography) often depends on our understanding of higher-level contexts (the level of culture or iconology), I suggest a way to calibrate lower-level analysis to higher-level without circularity or arbitrary top-down hunches. The theoretical framework is that of propositional attitudes, mental states accompanying the entertaining of thought contents, which determine just how actors regard the lower-level perceptual data that interests us. I examine this tool in a classic eleventh-century text, the proof of God’s existence in Anselm’s Proslogion, then apply it to an iconographically distinctive fresco in Anselm’s memorial chapel at Canterbury. Finally I suggest that paying attention to rational psychology, in the sense of attitude to thought content, can make art historical ascent from formal to cultural facts more reliable, and aptly underline its fallibility.

Ikonologija, kako je obično percipiramo, kreće od čina opisivanja („Vidim čovjeka sa šeširom“) prema činu narativne interpretacije ili ikonografije („pozdravlja me“) do, u konačnici, teorijske rasprave o kulturama ili mentalitetima, odnosno ikonologiji („viteško skidanje kacige, kako bi se ukazalo na primirje, zadržalo se u našim uljudnim gestama“). Čini se, ipak, da nam je potrebno znanje više razine kako bismo identificirali radnju ili predmete. No, može se očekivati da u povijesti umjetnosti možda nećemo uvijek imati takvo znanje. Prijete nam cirkularnost i proizvoljnost interpretativne fikcije. Predlažem ovdje način usporediv s Panofskovom komparacijom, pristup koji ide odozdo prema gore: prateći prijedložne stavove ili mentalna stanja vjerovanja, nevjerovanja i pukog neutralnog zabavljanja, možemo pratiti kako se percepcija povezuje u mreže vjerovanja te kako te mreže mogu pružiti legitimnu, necirkularnu pomoć u rješavanju nejasnoća niže na skali. Klasičan primjer jest Anselmov dokaz postojanja Boga. U krucijalnom koraku argumenta, za veliko se biće - ako postoji u stvarnosti - tvrdi da je veće nego to isto biće ako postoji jedino u umu. Anselmo učvršćuje ovu usporedbu time što uzima u obzir slikara prije nego što je dovršio svoju sliku i nakon toga. Konflikt mentalnih i fizičkih slika ovdje je manje važan od prijedložne naravi očekivanja, odnosno percepcije. Pošto su ovi stavovi varljivi (može ih se sricati i potom imati prijedložne stavove o njima: primjerice Ne vjerujem da vjerujem u Anselmov argument), lako je propustiti njihovu prisutnost, ali oni su zapravo toliko važni da mogu objasniti razliku između pristupa istoj slici ikonoklasta i ikonofila ili, primjerice, vjernikov pristup čudu nasuprot praznovjernom znamenju. Tvrdim kako je ovo posljednje tema zagonetne freske u Anselmovoj kapeli u Canterburyju (naslikana poslije njegove smrti 1109., ali prije požara 1174. godine), koja prikazuje svetog Pavla kako baca zmiju u vatru i izvan okvira slike. Da vjerovanje i nevjerovanje mogu - koliko god indirektno - biti prikazani u djelima, učvršćuje moje shvaćanje povijesti umjetnosti kao dijela filozofije uma i mogućnost odgovorne, sustavne analize u ikonografiji i ikonologiji, što međutim ne pretpostavlja njezinu nepogrješivost.