About the New Iconology. The Geology of Images: Looking at Mantegna’s Work

In this essay about the new iconology the author takes into account the role that style plays in Mantegna’s work, discussing this in the light of geology and archaeology. Interest in the artwork as object (artefact) and as image is at the centre of contemporary theoretical research; the artistic approach intersecting the anthropological one and that of “visual studies”. Through the analysis of the artistic object in its stylistic and structural materials it is possible to capture the artist’s intentionality. Through this principle of action, which Gell calls “agency”, as a causal principle of action and effect. The observer can draw a causal inference. And so it is possible to enter into a complex of social relations which Gell defines as art-nexus, namely interactions between the artist, the work of art, the observer, and the cultural context. The challenge of this study is to reflect on these theoretical presuppositions, linking art, anthropology and visual studies in relation to art in the 15th century, a period when new theoretical and artistic-operative models were taking hold. The Author in this essay discuss how Mantegna produces “agency”; then more particularly how his works of art, analyzed stylistically and materially express his own intentionality, within the social and cultural context of his time, in the meaning of art-nexus. The rocky landscape packed with jagged stones of most of Mantegna’s paintings is no conventional cypher; rather it becomes an indicator of the artist’s own scientific research.

U ovome radu o novoj ikonologiji autorica raspravlja o ulozi koju u Mantegninim djelima ima stil, s posebnim osvrtom na geologiju i arheologiju. Interes za umjetnički rad kao objekt (artefakt) i kao sliku u središtu je suvremenoga teorijskog istraživanja; umjetnički pristup presijeca se s antropološkim i onim “vizualnih studija”. Kroz analizu umjetničkih predmeta u njihovim stilskim i strukturalnim oblicima, moguće je uhvatiti umjetnikovu namjeru. Izazov ove studije jest osvrnuti se na teorijske pretpostavke, povezujući umjetnost, antropologiju i vizualne studije u odnosu na umjetnost 15. stoljeća, razdoblje kada nastupaju novi teorijski i umjetničko-operativni modeli. Autorica raspravlja o Mantegninu stvaranju “posrednika” te o tome kako njegova umjetnička djela, analizirana stilski i materijalno, izražavaju njegovu namjeru unutar društvenog i kulturnog konteksta njegova vremena, u smislu art-nexusa. Stjenovit krajolik prepun nazubljenog kamenja na većini Mantegninih slika nije konvencionalna oznaka, već on postaje pokazatelj umjetnikova vlastitog istraživanja. U tom smislu trebamo gledati dalje od Mantegninih specifičnih stjenovitih krajolika, koji postaju nenadani element (ili indeks) rada, koji aktivira odnos između umjetnika i gledatelja, intenzivirajući uključenost obojice. Već u ranim radovima padovanskog umjetnika prepoznaje se “lentikularan” interes za geološke formacije regije Veneto. To doziva u pamćenje “dendrologiju”, koju Michael Baxandall pripisuje kamenoj, odnosno drvenoj skulpturi 15. stoljeća sjevera Njemačke. Mantegnin je eksperimentalni interes u tom smislu povezan sa stratigrafskim istraživanjem materijala, što je vidljivo u geologiji njegovih slika. Mantegnino je promatranje prirodnih pojava također povezano s drevnim ruševinama koje pamti s puta na Lago di Gardu. Ovaj odnos između prirode i kulture, između fizičkih mjesta i intelektualnih izleta u potrazi za starinama, daje posebno značenje umjetnikovim istraživanjima dok promatra bazaltne stijene oko jezera Garda, koje možemo vidjeti u djelima kao što su Molitva u vrtu iz National Gallery u Londonu, Raspeće iz Louvrea i Sveti Sebastijan iz Kunsthistorisches muzeja u Beču. U svim su slučajevima arheološka raslojavanja jasno vidljiva. Mantegnino zanimanje za ruševine praćeno je proučavanjem stratigrafije radi rekonstrukcije materijala u njihovoj biti, što je značilo uključivanje njihove naravi i povijesti u slikarske prikaze. Stoga se Mantegnini napuknuti i odlomljeni zidovi pojavljuju kao konglomerat geoloških procesa, dok su ulomci skulpture i spomenici svjedoci o preživljavanju u doba povijesnih i umjetničkih procesa. Ne radi se samo o citiranju starih modela, već i o umjetnikovu promatranju tih modela na temelju čega stvara izvorni izgled materijala, a time i vremensku i materijalnu povijest, prikaz koje impresionira gledatelja. Ovu igru procesā Prirode i Vremena donosi i Alberti u svojem traktatu De Re Aedificatoria, nalazeći u istom razdoblju savršen slikovni kontrapunkt u Mantegninim slikama poput Svetog Sebastijana iz Louvrea. Da bi naznačio i istaknuo sjećanje na antiku, Mantegna koristi grisaille, putem kojega stvara ne samo materijalnost, boju i oblik već i slikovnu gustoću. Grisaille Mantegni omogućuje stvaranje izvornoga pathosa antike, čime se odmiče od pukog prenošenja priče, kako pokazuje pet monokromnih slika koje je naručio venecijanski kardinal Francesco Cornaro na početku 16. stoljeća. Dakle, Mantegna gleda antiku iz vlastite povijesne sadašnjosti. Stil je, stoga, “fenomen rastućeg reda” (citat Rolanda Barthesa), izraz umjetničke namjere kao funkcije društvene potrebe unutar geološkoga i kulturnoga konteksta.