The Gap between Text, Image and Ritual as Iconological Problem. Two Examples from the Adriatic Coast

Through the discussion of two practical “case studies”, the authors deal with a classical theme of iconographical studies, that is the complex relationship between text and image. The two examples explain in particular how the “intention” of the artist or patron, and so the deeper meaning of the pictures, are not revealed by the exact correspondences between text and image, but emerge mainly from the recognition of the differences. Often this gap between text and image can be originated from the liturgy or can be explained by the links with ritual practices, in which the pictures are involved. Catholic prelates from Kotor were able to commission such artists who could paint the fresco programmes of town churches mostly based on models found in Byzantine art because such solutions offered them possibilities of forming their own programme based on the liturgy of the Catholic Church. In the case of the Olivuccio di Ceccarello’s Dormitio, from Sirolo, the semi-liturgical rituality of the assault on the properties of the Jews, accepted by the Church, justifies the scars on the image of Jews and clarifies the reason of the selection of episodes made by the painter on the basis of the Legenda aurea, with the intention to highlight the negative role of the Jews, as opposed to the positive one played by the incredulous Apostle Thomas.

Kroz raspravu o dvjema analizama (case studies) autori teksta suočavaju se s klasičnom temom ikonoloških studija - kompleksnim odnosom teksta i slike. Navedeni primjeri pojašnjavaju kako se namjera umjetnika ili naručitelja, a time i dublje značenje slika, ne otkriva u točnim podudarnostima između teksta i slike, već ponajprije proizlazi iz prepoznavanja njihovih razlika. Jaz između teksta i slike često svoje izvore ima u liturgiji ili ga se pak može objasniti povezivanjem s ritualima u koje su slike uključene. Prvi će se primjer usredotočiti na analizu Usnuća Djevice, djela koje je u prvoj polovini 15. stoljeća naslikao Olivuccio di Ceccarello za crkvu Male braće u Sirolu (blizu Ancone, u pokrajini Marche). Slikar je odabrao epizode iz Zlatne legende i odlučio ih prikazati na osebujan način: ponižene je Židove portretirao u vrijeme njihove kazne (a ne spasenja, čime priča završava), te je u prikaz umetnuo temu nagrade ponuđene Tomi, koja se gotovo nikada ne nalazi na bizantskim ikonama. Znakovit napad na sliku Židova odražava običaj takozvane “kiše kamenja”, koji se provodio u Italiji i Španjolskoj za vrijeme Velikog tjedna. U to su vrijeme kršćani običavali kamenovati domove i imovinu Židova kako bi gradsko područje u kojem se uprizorivala Pasija “očistili” od nazočnosti nevjernika. Čin napada na židovsku imovinu u okviru liturgijskih svečanosti, prihvaćen od Crkve, objašnjava ožiljke na licima Židova na slici i pojašnjava razlog slikareva izbora pojedinačnih scena iz Zlatne legende, s namjerom naglašavanja negativne uloge Židova nasuprot onoj pozitivnoj koju je odigrao nevjerni apostol Toma. Drugi se primjer nalazi s druge strane Jadranskoga mora, u crnogorskome priobalnom gradu Kotoru, a u centar interpretacije donosi odstupanja od bizantskih ikonografskih rješenja, koja nastaju poradi posebnih zahtjeva katoličke liturgije tijekom Velikoga tjedna. Freske u apsidi crkve Svete Marije Koleđate u Kotoru vjerojatno su naslikane u prvim desetljećima 14. stoljeća te otkrivaju bizantsko-gotički umjetnički izraz (pictura graeca). Ciklusi Pasije i Ukazanja uskrsloga Isusa raspoređeni su u tri registra oko središnjeg prizora Raspeća. U donjem registru izbor scena preuzet je iz narativnoga konteksta. Ovaj je registar najbliži oku promatrača i čini se da zapravo sažima značenje cjelokupnog programa - dogmu transupstancijacije. Odabir prizora ima osobito simboličko značenje i tvori cjelinu s euharistijskim obredima depositio, elevatio i visitatio koji se vrše u apsidi. Ovaj je rad usredotočen na prepoznavanje međusobnog odnosa teksta, slike i rituala. Pozornost je posvećena uzajamnom djelovanju ovih različitih sastavnica, koje se tradicionalno proučavaju zasebno u okviru povijesti umjetnosti, povijesti religije i povijesti društva. Propovijed, crkveno poimanje umjetnosti, svakodnevni religijski običaji i pobožnost vjernika promatraju se kao međuovisni, a ne kao neovisni, faktori. Podudarnosti, ili, pak, proturječnosti (kao u naša dva primjera) između riječi (pisane i izgovorene), vizualnih umjetnosti i propovijedi predstavljaju jasan izraz vjerskih preokupacija i dominantnih religijskih tema u proučavanome podneblju.