Full text loading...
Theatrum mortis humanae tripartitum (1682) by Johann Weichard Valvasor is an illustrated moralizing book on the vanity of human life in three parts: the first one - Saltus mortis - follows the traditional iconography of the Dance of Death although it introduces some interesting novelties; the second part - Varia genera mortis - describes the deaths of famous men and women, the third part - Poenae damnatorum - is a compilation of various images depicting the torments of damned souls in hell. The one hundred and twenty-one copper plate engravings represent an important contribution to the iconography of Death in the 17th century art and literature. The fifty-four engravings of Saltus mortis are often unjustly designated as copies of the famous Dance of Death by Hans Holbein the Younger (first edition in 1538) although they are actually modeled on the woodcuts in Imagines mortis by Arnold Birckmann published in Cologne in 1555. The comparative analysis of Valvasor, Birckmann, and Holbein reveals that the engravings of Saltus mortis introduce significant changes in the iconography of the Dance macabre which appear to be the result of the integration of the Dance of Death into the new context of Theatrum mortis. While in Holbein’s and in Birckmann’s Dance of Death the social criticism, irony, and a fine satire play an important role, Valvasor concentrates on the phenomenon of inevitability and omnipotence of Death that rules the world unhindered by any power, human or divine.
AbstractTheatrum mortis Humanae tripartitum (1682.) Johanna Weicharda Valvasora ilustrirana je moralizirajuća knjiga u tri dijela o ispraznosti ljudskoga života. Ukupno 121 bakrorez predstavlja značajan doprinos ikonografiji smrti u umjetnosti i književnosti 17. stoljeća. Izradio ih je Andreas Trost (1643.-1708.), koji je dugi niz godina radio za Valvasora u njegovoj grafičkoj radionici u dvorcu Bogenšperk (Wagensperg). Bakrorezi u prvom dijelu knjige - Saltus mortis - pozivaju se na poznati Ples smrti Hansa Holbeina, mlađeg, odnosno na Imagines mortis Arnolda Birckmanna, djelo objavljeno u Kölnu 1555. Bakrorezi drugog i trećeg dijela Theatrum mortis izrađeni su prema izvornim crtežima slovenskog slikara Joannesa Kocha (1650.-1715.). Uvodna ilustracija na cijeloj stranici, koja prikazuje Trijumf smrti, zaslužuje poseban interes jer je djelo samog Valvasora. Pedeset i četiri gravure Saltus mortis često su nepravedno naznačene kao kopije Holbeinova Plesa smrti (prvo izdanje 1538.), iako su one zapravo modelirane po uzoru na drvoreze u Imagines mortis Arnolda Birckmanna. Komparativna analiza Valvasora, Birckmanna i Holbeina otkriva da su gravure Saltus mortis uvele značajne promjene u ikonografiji Danse macabre. Jedna od očitih formalnih razlika između Valvasora i Birckmanna jest novi poredak ilustracija. Dok u rasporedu motiva Birckmann slijedi Holbeina, Valvasor uvodi izvorni dio temeljen na strogim kriterijima crkvenih i svjetovnih te spolnih i društvenih hijerarhija. S ikonografskog stajališta, usporedba Valvasora i Birckmanna pokazuje da je Trost namjerno promijenio kompoziciju nekih motiva ili ih barem malo izmijenio. Primjerice, Kanonik u Valvasorovu Saltus mortis možda izgleda gotovo kao kod Birckmanna, ali temeljitiji pogled otkriva da je Trost eliminirao karakteristične magareće uši s kape osobe na lijevoj strani, tako transformirajući ludu u običnog čovjeka. Ikonografska analiza Valvasorova Plesa smrti pokazuje da su promjene u odnosu na Holbeina i Birckmanna rezultat integracije Plesa smrti u novi kontekst Theatrum mortis Humanae tripartitum. Valvasor koristi sva dostupna sredstva kako bi svoju viziju zastrašujuće moći i nepobjedivosti Smrti oblikovao gotovo opipljivo živom. Dok u Holbeinovu i Birckmannovu Plesu smrti društvena kritika, ironija i istančana satira igraju važnu ulogu, Valvasor se usredotočuje na fenomen neminovnosti i svemoći Smrti koja vlada svijetom, neometena od bilo kakve snage, ljudske ili božanske.