Between the Romantic Vision of Joris-Karl Huysmans and Scholarly Scrutiny of Émile Mâle. Christian Iconography According to Jan Henryk Rosen (1891–1982)

The painter Jan Henryk Rosen (1891-1982) was a keen student of Medieval Christian iconography at the Sorbonne under Émile Mâle (1912-1913) and also an avid reader of Joris-Karl Huysmans, especially his À Rebours (1884) and La Cathédrale (1898). The mural decoration of the Armenian Cathedral in Lvov (1925-1929), Rosen’s first monumental work, exemplifies the most important features of his style both as far as their content and form are concerned. Despite the high esteem in which he held university education, Rosen was not slavishly obedient to the scholarly established truths. He respected the knowledge acquired at Mâle’s lectures, yet at the same time he reserved the right to artistic liberty and using his own judgement and imagination, fuelled by the Romantic vision of the “soul” of medieval architecture, as imagined by Huysmans in his Cathedral. Rosen’s art was an attempt at reconciling the academic accuracy with the impulsive and poetically charged writings of Huysmans. Conservative as he was, Rosen boasted about his erudite knowledge in iconography, as he assumed that a truly religious art must be informed by the tradition and dogma of the Catholic Church. For him, resorting to long-established models and repeating “canonical” schemes was a proof of an artist’s iconographic erudition. He had held onto this attitude throughout his career regardless of the new approaches to church art that originated, mostly in France, starting in the 1940s and 1950s.

Slikar Jan Henryk Rosen (1891.-1982.), odgojen i obrazovan u francuskom dijelu Švicarske i u Parizu, bio je oštrouman student srednjovjekovne kršćanske ikonografije na Sorbonni, koju je poučavao Émile Mâle, te istodobno strastven čitatelj Jorisa-Karla Huysmansa, i to posebno njegovih romana Protiv prirode (À Rebours, 1884.) i Katedrala (La Cathédrale, 1898.). Prvi Rosenov (navodno i najbolji) monumentalan rad bila je zidna dekoracija u armenskoj katedrali u Lavovu (danas u Ukrajini), naslikana u razdoblju od 1925. do 1929. godine. Ona prikazuje najznačajnije odlike njegova stila glede sadržaja i forme, koje će kasnije preraditi i razviti u nekoliko predratnih zidnih slika napravljenih u Europi te u velikom broju poslijeratnih dekorativnih shema (zidne slike, mozaici i ponekad vitraji) napravljenih u SAD-u, kamo se preselio 1938. godine. Upravo razdoblje slikarevih pariških studija zaslužuje poseban interes jer je ono, čini se, oblikovalo Rosenovu cjelokupnu umjetničku produkciju. Široko znanje Émilea Mâlea o srednjovjekovnoj ikonografiji zasigurno je imalo velik utjecaj na mladoga Rosena, čiji je početni interes za srednjovjekovnu sakralnu umjetnost i liturgiju očigledno potaknut čitanjem Huysmansove Katedrale. Gotovo je sigurno da bi bez Mâleova učenja Rosenova umjetnost izgledala posve drukčije, što se može zaključiti na osnovi umjetnikovih slika, koje otkrivaju njegovo temeljito znanje, pronicav interes i simpatiju prema srednjovjekovnoj umjetnosti, te se, povrh toga, u Mâleovim objavljenim radovima mogu pronaći modeli i izvor inspiracije za njegove brojne kompozicije. Ne samo da je Rosen slušao svoga učitelja već se i sam okušao u istraživanju (što svjedoče njegove publikacije) - vjerojatno uz Mâleovo ohrabrenje - baš kao što je to činio u svojim slikama, gdje ne samo da je oponašao srednjovjekovne umjetnike već je htio razumjeti kako je stvorena srednjovjekovna ikonografija. Stekavši širok ikonografski repertoar, pokušao je uvesti novine u srednjovjekovni idiom. Rosen je stekao tako veliko znanje o „duhu“, mehanizmima i zakonima koji upravljaju srednjo-vjekovnom ikonografijom, da je bio sposoban proizvesti u potpunosti nove kreacije, koje su izgledale toliko „prirodno“ i „autentično“ da bi se jedva mogle razlikovati od izvornih srednjovjekovnih kompozicija. Ova rijetka sposobnost upućuje na jedinstven talent u sferi ikonografije. Unatoč velikom poštovanju koje je imao za sveučilišno obrazovanje, Rosen nije bio ropski pokoran akademski utemeljenim istinama. On je cijenio znanje koje je stekao na Mâleovim predavanjima i publikacijama, ali istodobno je zadržavao pravo na umjetničku slobodu i korištenje vlastite procjene i mašte, bez sumnje potaknute romantičnom vizijom „duše“ srednjovjekovne arhitekture, prema Huysmansovoj zamisli u njegovoj Katedrali. Rosenova umjetnost bila je pokušaj pomirenja akademske preciznosti, koju je učio na Sorbonni, s impulzivnim i pjesničkim Huysmansovim tekstovima. Takav će se stav pokazati vrlo karakterističnim za Rosena kao autora zidnih slika u armenskoj katedrali u Lavovu. Rosen je često isticao znanje stečeno na polju ikonografije, pretpostavivši da istinski religijska (ili „liturgijska“, kako ju je nazivao) umjetnost mora biti upoznata s tradicijom i dogmom Katoličke Crkve. Za njega je posezanje za davno uspostavljenim modelima i ponavljanje „kanonskih“ shema bio samo dokaz umjetnikova ikonografskog obrazovanja. Držao se tog stava tijekom cijele karijere unatoč novim pristupima crkvenoj umjetnosti, koji su, ponajprije u poslijeratnoj Francuskoj, izazivali, pa i poricali davno uspostavljene, tradicionalne vrijednosti religijske umjetnosti.