The Status of Art in a Vanitas Perspective. Case Studies in Genoese Painting

Vanitas iconographies in 16th and 17th century Genoese art usually are allegories centred on the human figure. This paper focuses on this kind of image - starting with an analysis of Luca Cambiaso’s allegory now in the New Orleans Art Museum, which anticipates many elements of Baroque Vanitas paintings - and it reserves special attention to works depicting the tools of the figurative arts or the process of painting itself in a context comprising emblems of the transient character of all human things and endeavors: “metapictures” which should be construed as reflections on the status of art in a Vanitas perspective. Relevant case studies referring to the work of such important and innovative 17th century Genoese artists as Valerio Castello and Giovanni Benedetto Castiglione, called “il Grechetto”, are the main object of this study.

Uz temu vanitasa vezane su mnogobrojne ikonografije, kako “predmeta” (moralizacije mrtve prirode) tako i “likova”, koje na različite načine izražavaju misli o temeljnim konceptima poput prolaznosti vremena, prividnosti vrijednosti zemaljskih dobara, nepostojanosti mladosti i ljepote. Ovaj članak analizira slikovne prikaze - gotovo uvijek alegorije ljudskih bića - koji vizualno prevode različita gledišta na ovu kompleksnu tematiku u genovskom okruženju. Tekst se dotiče konteksta izrazitoga bogatstva 16. i 17. stoljeća u likovnim umjetnostima i kolekcionarstvu, koje prati velika ekonomska snaga Republike Genove toga vremena, u kojoj prevladava pogled na svijet usmjeren k temama nepredvidivosti ljudske sudbine, o čemu pišu i književna djela istoga razdoblja. Nakon nekoliko ikonografskih analiza, posebno značajnih za ovu temu, u radovima u kojima umjetnici Luca Cambiaso i Domenico Piola ističu kompleksne simboličke vrijednosti predmeta poput zrcala, lubanje i ruže, pozornost se usmjeruje na pojedine detalje djela koji podupiru prikaz amblema u umjetnosti (primjerice palete i kista) ili prikaz samog čina slikanja simbola nezaustavljive prolaznosti vremena (sat) ili varljivih svjetovnih pojava (kazališna maska). Niz primjera ovdje predstavljenih uključuju slike Valerija Castella i Giovannija Benedetta Castiglionea zvanog “il Grechietto”, kao i pojedine gravure potonjeg, smještenih u sredinu 17. stoljeća. Govori se o “metaslikama”, prema definiciji W. J. T. Mitchella, koje su, u slučajevima Castiglioneovih radova često i “imagetext”, budući da autor u djelo uključuje riječi koje zamjenjuju ključ za interpretaciju prikazane scene. To su, dakle, slike koje govore same o sebi, o umjetničkome procesu i položaju likovnih umjetnosti, i čine to, kako ovaj članak želi pokazati, kroz prizmu vanitasa, koji čak i produkte umjetnosti podređuje vlasti vremena, koje sve uništava te ih uvrštava među varljive svjetovne pojave.