IKON

Vanitas iconographies in 16th and 17th century Genoese art usually are allegories centred on the human figure. This paper focuses on this kind of image - starting with an analysis of Luca Cambiaso’s allegory now in the New Orleans Art Museum, which anticipates many elements of Baroque Vanitas paintings - and it reserves special attention to works depicting the tools of the figurative arts or the process of painting itself in a context comprising emblems of the transient character of all human things and endeavors: “metapictures” which should be construed as reflections on the status of art in a Vanitas perspective. Relevant case studies referring to the work of such important and innovative 17th century Genoese artists as Valerio Castello and Giovanni Benedetto Castiglione, called “il Grechetto”, are the main object of this study.

Uz temu vanitasa vezane su mnogobrojne ikonografije, kako “predmeta” (moralizacije mrtve prirode) tako i “likova”, koje na različite načine izražavaju misli o temeljnim konceptima poput prolaznosti vremena, prividnosti vrijednosti zemaljskih dobara, nepostojanosti mladosti i ljepote. Ovaj članak analizira slikovne prikaze - gotovo uvijek alegorije ljudskih bića - koji vizualno prevode različita gledišta na ovu kompleksnu tematiku u genovskom okruženju. Tekst se dotiče konteksta izrazitoga bogatstva 16. i 17. stoljeća u likovnim umjetnostima i kolekcionarstvu, koje prati velika ekonomska snaga Republike Genove toga vremena, u kojoj prevladava pogled na svijet usmjeren k temama nepredvidivosti ljudske sudbine, o čemu pišu i književna djela istoga razdoblja. Nakon nekoliko ikonografskih analiza, posebno značajnih za ovu temu, u radovima u kojima umjetnici Luca Cambiaso i Domenico Piola ističu kompleksne simboličke vrijednosti predmeta poput zrcala, lubanje i ruže, pozornost se usmjeruje na pojedine detalje djela koji podupiru prikaz amblema u umjetnosti (primjerice palete i kista) ili prikaz samog čina slikanja simbola nezaustavljive prolaznosti vremena (sat) ili varljivih svjetovnih pojava (kazališna maska). Niz primjera ovdje predstavljenih uključuju slike Valerija Castella i Giovannija Benedetta Castiglionea zvanog “il Grechietto”, kao i pojedine gravure potonjeg, smještenih u sredinu 17. stoljeća. Govori se o “metaslikama”, prema definiciji W. J. T. Mitchella, koje su, u slučajevima Castiglioneovih radova često i “imagetext”, budući da autor u djelo uključuje riječi koje zamjenjuju ključ za interpretaciju prikazane scene. To su, dakle, slike koje govore same o sebi, o umjetničkome procesu i položaju likovnih umjetnosti, i čine to, kako ovaj članak želi pokazati, kroz prizmu vanitasa, koji čak i produkte umjetnosti podređuje vlasti vremena, koje sve uništava te ih uvrštava među varljive svjetovne pojave.

The inventorying work which has been carried out in Poland unceasingly since the 1950s has provided the basis for carrying out large-scale iconographical and iconological research. The main subject of the research is sacred art dating from the late 16th, 17th and 18th centuries. The majority of the works that have been studied were executed by anonymous artists working in provincial painting workshops. The message conveyed in the fine arts often does not provide the viewer with enough data to interpret it correctly, nor to gain a deeper understanding of the true meaning of church paintings. In the search for meaning it is essential to refer to the written word in its diverse forms. The character of sacred art largely determines the literary sources to which we refer. These consist primarily of collections of sermons, prayers and sacred songs. The use of the so-called indirect comparative method not only widens the scope of research through the use of selected examples of Polish religious texts but, most importantly, it shows the similarities between the literary sources and the realm of the fine arts. In our research, devotional literature only plays an ancillary part compared to paintings and engravings. But it is this very literature that widens our perspective and enables us to arrive at conclusions.

Indirektna komparativna metoda omogućuje nam odrediti sličnost između književnih izvora i likovnih umjetnosti. Tema ovoga istraživanja jest sakralna umjetnost od kasnog 16. do 18. stoljeća. Iako u našem istraživanju devocionalna književnost ima pomoćnu ulogu u usporedbi sa slikama i gravurama, književnost je ta koja nudi širu perspektivu te omogućuje dolazak do zaključaka. Na sakralnu su umjetnost snažno utjecali književni izvori na koje se referiramo. Oni se ponajprije odnose na zbirke propovijedi, molitvi, sakralnih pjesama, knjiga bratovština te knjige teološko-pobožnog sadržaja. Temeljna načela istraživanja ovoga tipa moraju voditi računa o specifičnosti područja koje se istražuje. Prate se neki trendovi, uzimajući u obzir razvoj ikonografije sakralne umjetnosti u Poljskoj. Tipologija djela nastalih u 17. i 18. stoljeću temelji se na uzorcima inspiriranim djelima uglavnom flamanske, sjevernonizozemske i njemačke te talijanske i francuske umjetnosti. Zanimljiva je tema uloge grafika u proučavanju sadržaja poljskih umjetničkih djela. Njihova uloga varira te stoga možemo razlikovati pet temeljnih uzoraka, koji, do određenog stupnja, omogućuju praćenje ideoloških veza koje postoje između sadržaja nastalih pod inozemnim utjecajem i poljskih primjera, koji se na njih referiraju. Niski stupanj umjetničke vještine vidljiv u analiziranim primjerima opravdava odabranu istraživačku metodu. Djela koja su slična te koja se javljaju kao dio jedne teme, sastoje se od nekoliko kompozicijskih varijanti, koje se ponavljaju s minimalnim promjenama, a koje su posljedica, u nekoj mjeri, općeg stanja svijesti. Stoga je u ovakvim slučajevima moguća upotreba indirektne komparativne metode. Rezultati dosadašnjih istraživanja dopuštaju nam potvrditi kako je odabrana metoda omogućila da u velikoj mjeri obogatimo svoje interpretacije tema koje su bile proučavane. Također se pokazala vrlo korisnom za radove koji obuhvaćaju šire polje istraživanja, poput vizije purgatorija ili reprezentacije borbe između dobra i zla u poljskoj sakralnoj umjetnosti i književnosti baroka. Metoda je pogodna i za istraživanja na polju ikonografije i ikonologije, koje obuhvaća teme užega opsega (primjerice Prorok Ilija, sibile, Gospa od Žalosti, Gospa od Ružarija, prikaz Iudicium Sanguinarium ili prikazi odabranih svetaca).

The article presents the method of indirect comparative research, which was applied to study the iconography of the images presenting the trial of Jesus in a unique convention. These depictions appeared first on the German territory in 1580 and could be found in many countries of Christian Europe until the 19th century. The depicted scene takes place in praetorium where the trial of Jesus takes place, his judges being Pilate, Caiaphas and 19 members of the Sanhedrin, as well as a crowd of Jews. The statements of individual judges were written in the depiction in the form of concise inscriptions. The method is based on presenting the mutual influence between literature and art created at the same time and within the same subject. Applying this method has allowed us to include the depictions in the group of propaganda works of art. The article presents the most important findings concerning the circumstances in which the works were created, as well as their function. Collecting approximately 100 works of art and comparing them with the literature concerning the trial of Jesus written since early Christian times allowed us to follow the history of the Iudicium Sanguinarium Sanguinarium Iudaeorum contra Jesum Christum Salvatorem Mundi subject.

Potpuno drukčije od biblijskog i apokrifnih opisa, stotinjak slika poznatih pod nazivom Iudicium Sanguinarium Iudaeorum contra Jesum Christum Salvatorem Mundi na jedinstven način prikazuju temu suđenja Kristu. Spomenuti prikazi, nađeni na cijelom europskom prostoru, postali su naš glavni istraživački materijal. Na slikama se sud odvija u prostoru pretorija, u nazočnosti devetnaest članova Sanhedrina, Kajfe, Poncija Pilata, židovskih činovnika i vojnika te židovskoga naroda. Uza slike stoje i natpisi, primjerice, Pilatovo izricanje presude te izjave pojedinačnih likova koji optužuju ili brane Krista. Poruka i bit natpisa na svim je prikazima ista, bez obzira na to o kojem se pisanom jeziku radilo. Indirektna komparativna istraživačka metoda, na kojoj se temelji ovaj rad, omogućila je ikonografsku interperetaciju prikaza Iudicium Sanguinarium Judaeorum contra Jesum Christum Salvatorem Mundi. Navedena se metoda bazirala na iscrpnom prikupljanju materijala o prezentiranoj temi, uključujući umjetnička i književna djela toga perioda. Pokazalo se da je pronalaženje grafičkoga predloška određene slike gotovo uvijek ključan korak prema točnoj ikonografskoj interpretaciji budući da pruža mnogo više informacija od same slike. Prema definiciji, komparativno istraživanje podrazumijeva nalaženje uzročno-posljedične veze između slike i teksta. Područja lijepih umjetnosti, povijesti, prava, teologije, patristike i religijske književnosti od 5. do 18. stoljeća poslužila su u našem iscrpnom interdisciplinarnom istraživanju. Potpomognuta prethodnim arhivskim istraživanjem, nova otkrića omogućila su nam odgovoriti na pitanja o motivu nastanka pojedine slike, kao i o njihovoj funkciji. Indirektne komparativne istraživačke metode navele su nas na točne interpretacije ideoloških poruka koje prikazi nose, što je omogućilo njihov smještaj u određeni socio-kulturološki kontekst. Nastanak prikaza Iudicium Sanguinarium izravno je povezan s propagandom apokrifa iz 1580. godine, zbog čega istražene prikaze možemo smatrati dijelom propagandne umjetnosti.

This paper re-visits the seminal iconographic text, Iconographie Chretienne by Adolphe Napoleon Didron (1806-1867), the first part of which was published in France in 1843 but left unfinished at the time of his death in 1867. It was translated into English and completed by two British women between 1851 and 1886. The first part of the paper examines Didron’s iconographic aims and methods and how he applied them in the essays on Christian imagery that constitute the main body of his book. The second provides an account of the work of Ellen Millington and Margaret Stokes, in completing and translating Iconographie into English - the only language in which the full work has been available for more than a century - and its legacy in the iconographic studies of Louisa Twining and Eliza Gutch which were influenced by Didron’s work. The paper argues that Didron’s work and that of his translators and associates in the nineteenth century, anticipated the main assumptions and principles of modern iconography, but have been marginalised in the dominant historiography of iconography which asserts the twentieth century invention of the subject.

Ovaj rad ponovno preispituje izvorni ikonografski tekst Iconographie Chretienne Adolpha Napoleona Didrona (1806- 1867), čiji je prvi dio objavljen u Francuskoj 1843. godine, iako je ostao nedovršen u vrijeme njegove smrti 1867. godine. Tekst su dovršile i na engleski prevele dvije Britanke u razdoblju između 1851. i 1886. Prvi dio članka razmatra Didronove ikonografske ciljeve i metode te način na koji ih je primijenio u esejima o kršćanskome slikovnome govoru, što čini glavninu njegove knjige. Drugi dio donosi izvješće o radu Ellen Millington i Margaret Stokes u dovršavanju i prevođenju Iconographie na engleski jezik - jedini jezik na kojemu je, više od stoljeća, djelo u cijelosti bilo dostupno - te njegovo naslijeđe u ikonografskim studijama Louise Twining i Elize Gutch, koje su bile pod utjecajem Didronova rada. Tekst nastoji dokazati kako je Didronovo djelovanje, kao i djelovanje njegovih prevoditelja i suradnika u devetnaestome stoljeću, najavilo glavne pretpostavke i načela moderne ikonografije, no da je zapostavljeno u dominantnoj historiografiji ikonografije, koja ističe kako je moderna ikonografija produkt dvadesetoga stoljeća.

Theatrum mortis humanae tripartitum (1682) by Johann Weichard Valvasor is an illustrated moralizing book on the vanity of human life in three parts: the first one - Saltus mortis - follows the traditional iconography of the Dance of Death although it introduces some interesting novelties; the second part - Varia genera mortis - describes the deaths of famous men and women, the third part - Poenae damnatorum - is a compilation of various images depicting the torments of damned souls in hell. The one hundred and twenty-one copper plate engravings represent an important contribution to the iconography of Death in the 17th century art and literature. The fifty-four engravings of Saltus mortis are often unjustly designated as copies of the famous Dance of Death by Hans Holbein the Younger (first edition in 1538) although they are actually modeled on the woodcuts in Imagines mortis by Arnold Birckmann published in Cologne in 1555. The comparative analysis of Valvasor, Birckmann, and Holbein reveals that the engravings of Saltus mortis introduce significant changes in the iconography of the Dance macabre which appear to be the result of the integration of the Dance of Death into the new context of Theatrum mortis. While in Holbein’s and in Birckmann’s Dance of Death the social criticism, irony, and a fine satire play an important role, Valvasor concentrates on the phenomenon of inevitability and omnipotence of Death that rules the world unhindered by any power, human or divine.

Theatrum mortis Humanae tripartitum (1682.) Johanna Weicharda Valvasora ilustrirana je moralizirajuća knjiga u tri dijela o ispraznosti ljudskoga života. Ukupno 121 bakrorez predstavlja značajan doprinos ikonografiji smrti u umjetnosti i književnosti 17. stoljeća. Izradio ih je Andreas Trost (1643.-1708.), koji je dugi niz godina radio za Valvasora u njegovoj grafičkoj radionici u dvorcu Bogenšperk (Wagensperg). Bakrorezi u prvom dijelu knjige - Saltus mortis - pozivaju se na poznati Ples smrti Hansa Holbeina, mlađeg, odnosno na Imagines mortis Arnolda Birckmanna, djelo objavljeno u Kölnu 1555. Bakrorezi drugog i trećeg dijela Theatrum mortis izrađeni su prema izvornim crtežima slovenskog slikara Joannesa Kocha (1650.-1715.). Uvodna ilustracija na cijeloj stranici, koja prikazuje Trijumf smrti, zaslužuje poseban interes jer je djelo samog Valvasora. Pedeset i četiri gravure Saltus mortis često su nepravedno naznačene kao kopije Holbeinova Plesa smrti (prvo izdanje 1538.), iako su one zapravo modelirane po uzoru na drvoreze u Imagines mortis Arnolda Birckmanna. Komparativna analiza Valvasora, Birckmanna i Holbeina otkriva da su gravure Saltus mortis uvele značajne promjene u ikonografiji Danse macabre. Jedna od očitih formalnih razlika između Valvasora i Birckmanna jest novi poredak ilustracija. Dok u rasporedu motiva Birckmann slijedi Holbeina, Valvasor uvodi izvorni dio temeljen na strogim kriterijima crkvenih i svjetovnih te spolnih i društvenih hijerarhija. S ikonografskog stajališta, usporedba Valvasora i Birckmanna pokazuje da je Trost namjerno promijenio kompoziciju nekih motiva ili ih barem malo izmijenio. Primjerice, Kanonik u Valvasorovu Saltus mortis možda izgleda gotovo kao kod Birckmanna, ali temeljitiji pogled otkriva da je Trost eliminirao karakteristične magareće uši s kape osobe na lijevoj strani, tako transformirajući ludu u običnog čovjeka. Ikonografska analiza Valvasorova Plesa smrti pokazuje da su promjene u odnosu na Holbeina i Birckmanna rezultat integracije Plesa smrti u novi kontekst Theatrum mortis Humanae tripartitum. Valvasor koristi sva dostupna sredstva kako bi svoju viziju zastrašujuće moći i nepobjedivosti Smrti oblikovao gotovo opipljivo živom. Dok u Holbeinovu i Birckmannovu Plesu smrti društvena kritika, ironija i istančana satira igraju važnu ulogu, Valvasor se usredotočuje na fenomen neminovnosti i svemoći Smrti koja vlada svijetom, neometena od bilo kakve snage, ljudske ili božanske.

Barbara Baert (ed.), The Woman with the Blood Flow (Mark 5:24-34): Narrative, Iconic, and Anthropological Spaces, Peeters, Leuven, 2014

Barbara Baert, Nymph. Motif, Phantom, Affect. A Contribution to the Study of Aby Warburg (1866-1929), Studies in Iconology, 1, Leuven-Paris-Walpole, MA, 2014

Ivana Prijatelj Pavičić, U potrazi za izgubljenim slikarstvom. O majstoru Lovri iz Kotora i slikarstvu na prostoru od Dubrovnika do Kotora tijekom druge polovine XV. stoljeća, Dubrovnik, 2013